1. Polaganje pločica – što morate znati?

1.1. Standard

Važeći međunarodni standard koji klasificira keramičke pločice je SIST EN ISO 14411. Keramičke pločice dijeli prema načinu oblikovanja ( A – vučene i B – suho prešane) prema apsorpciji vode (E). S obzirom na te kriterije, pločice dijelimo na unutarnje, vanjske, podne ili zidne. Dodatci standardu definiraju i svojstva dimenzija (dužina, širina, debljina), fizikalna svojstva (otpornost na udarce, otpornost na smrzavanje) i kemijska svojstva pločica (otpornost na mrlje, kemikalije). 

U skladu sa standardom, pločice moraju biti označene sljedećim simbolima: znak noge za podnu uporabu, znak ruke za zidnu uporabu, broj koji prikazuje otpornost na habanje (PEI) i znak snježne pahuljice, koja označava da su pločice otporne na smrzavanje. 

1.2. Pravilan odabir keramičkih pločica s obzirom na primjenu

Vrlo je važno odabrati pločice čija svojstva odgovaraju svrsi kojoj su namijenjene. Treba razmisliti o više faktora. Prvi je lokacija na koju ćete smjestiti pločice (vanjski prostori, unutarnji prostori, podne površine ili zidne površine). Važna je i vrsta podloge na koju ćete polagati pločice (preko postojećih pločica, na zid od opeke, na betonske blokove, na estrih, na gips, na ivericu itd.), pri čemu treba paziti i na nosivost te podloge. Treći faktor je veličina i geometrija površine koju ćete obložiti keramičkim pločicama. Zatim slijedi funkcija, odnosno očekivano opterećenje prostora. U prostorijama u kojima se boravi opterećenje je potpuno različito od prostora industrijske hale. Zadnji faktor koji treba uzeti u obzir je način polaganja pločica (lijepljenje tankim slojem ili polaganje u cementni mort). 

S obzirom na zahtijevana svojstva pločica u različite svrhe, pločice su raspoređene po razredima:

R0: samo za zidnu primjenu

R1: za podne površine u prostorima u kojima nema nečistoća niti izravnog pristupa izvana (podovi u kupaonici, spavaćoj sobi)

R2: za podne površine u dnevnoj sobi, odnosno u prostorima u koje samo privremeno ulazimo u cipelama. Nisu prikladne za kuhinje, hodnike niti druge opterećenije prostorije.

R3: za kuhinju, hodnik, prijelaze, balkone, lože, terase i druge prostorije u kojima hodamo u cipelama i redovito dolazi do manjih nečistoća.

R4: za podne površine na kojima su redovito prisutne nečistoće koje mogu oštetiti pločice (ulazi, hoteli, izložbeni prostori, trgovine)

R5: za vrlo opterećene podne površine (trgovačke centre, predvorja hotela, industrijske hale)

2. Različite vrste pločica

2.1. Keramičke pločice

Keramičke pločice napravljene su od keramičkog materijala i smeđe, crvene ili bijele gline. Glina u procesu izrade pločica gori u peći. Većina keramičkih pločica obložena je glazurama kojima se dodaju uzorci i boje. Keramičke pločice su poroznije, brže pucaju i apsorbiraju vlagu. Zbog toga nisu prikladne za vanjske površine niti za unutarnje opterećenije pješačke površine. Manje su čvrste i slabije otporne. Glazura može popucati i oljuštiti se, a ispod nje se onda nazire glina. Međutim, keramičke pločice lakše je rezati i njihova prednost je niža cijena u odnosu na porculanske pločice. 

2.2. Porculanske pločice 

One su jedne od najtrajnijih obloga, a vodootporne su i zbog toga prikladne za oblaganje vanjskih površina jer su otporne na smrzavanje. Danas je većina vanjskih pločica ove vrste. Te pločice nazivamo gres, a u Italiji ,otkud dolazi većina pločica, nazivaju se gres porcelanato, engleski izraz je porcelain stoneware. Porculanske pločice sastavljene su od pločica sitnozrnog pijeska ili mljevenog kamena, pigmenata i visokokvalitetne bijele gline (kaolin) koja djeluje kao vezivo. Presjek i struktura pločice jednaki su po cijeloj duljini pločice. Porculanske pločice, za razliku od keramičkih pločica, nemaju glazuru i njihova površina može biti polirana, hrapava, gruba ili sitnozrnata, baršunasta itd. Oznaka PEI na tim pločicama iznosi najmanje 5. Gres pločice izrađuju se prešanjem mase za pločice (mljeveni pijesak, granule pijeska i kaolina) u ploče koje se zatim peku na temperaturi višoj od 1200 Celzijevih stupnjeva. Porculanske pločice postoje u različitim dimenzijama, od mozaika do XXL pločica, duljine do 3 metra. Tipične podne pločice debljine su 10 mm, ali za velike formate pločice su mnogo tanje, njihova debljina je samo 3 mm i ojačane su armaturom od staklene vune.

2.3. Staklene pločice

Staklene pločice mogu biti različitih boja, oblika i veličine i mogu se upotrebljavati za najrazličitije primjene, prije svega na zidu. Neke su napravljene od recikliranog stakla, tako da su osim što su vizualno zanimljive, k tome i ekološke. Staklene pločice upotrebljavane su za izradu mozaika 8000 godina prije nove ere.

2.4. Cementne pločice

Cementne pločice prikladne su kao podne pločice za polaganje u stambenim prostorima, kao i po srednje opterećenim javnim unutarnjim pješačkim površinama. Za razliku od keramičkih pločica, kod cementnih pločica čvrstoća se postiže postupkom dehidriranja portlandskog cementa, umjesto pečenjem glinene mase. Cementnim pločicama možemo postići starinski efekt iz 19. stoljeća (vrijeme njihove popularnosti), osobito ako su oslikane karakterističnim otiscima i uzorcima u boji. Slike su obično hidraulički utisnute u površinu pločice. Cementne pločice manjih su dimenzija i deblje su od keramičkih i porculanskih pločica. Mogu biti različitih oblika, od kvadratnih i pravokutnih do višekutnih.  

2.5. Pločice od prirodnog kamena

Kamene pločice vrlo su izdržljive i postojane, posebice ako su od granita, koji je gotovo neuništiv. Ostale vrste kamena prikladne za pločice su mramori i vapnenci, ali one su manje otporne. Održavanje i čišćenje pločica od prirodnog kamena je jednostavno. Njihova loša karakteristika je hladnoća i zbog toga nisu prikladne za polaganje na tlo u prostorijama u kojima boravimo. Najčešće se prirodnim kamenom oblažu podovi u kupaonicama i kuhinjama, te zidovi u prostorijama. Pločice od granita prikladne su za vrlo opterećene javne površine. Kamene pločice možemo upotrijebiti i za oblaganje vanjskih zidova i podova. 

3. Postupak polaganja keramike 

Iako mnogi smatraju da je polaganje pločica jednostavno, to baš i nije tako. Osobito ako nemate iskustva, preporučuje se polaganje pločica prepustiti stručnjacima i na taj način izbjeći sigurne komplikacije, a krajnji rezultat će biti mnogo bolji. 

3.1. Priprema podloge

Prvi i odlučujući korak kod polaganja pločica je dobro pripremljena podloga. Podloga mora imati dovoljnu nosivost kako bi podnijela težinu svih materijala, a isto tako mora biti i ravna ili (ako nije ravna) zaglađena samorazlijevajućom masom za izravnavanje. Keramičke pločice mogu se polagati samo na suhe i čiste površine, zbog toga ih treba prije početka temeljito očistiti i pričekati da se osuše. Na suhu i čistu podlogu zatim se nanosi temeljni premaz koji smanjuje upijanje podloge. Ako polažete pločice u kupaonici ili drugim mokrim prostorijama, obvezno se podloga mora prethodno zaštititi i vodonepropusnim premazom.

3.2. Dimenzioniranje i raspored

Nakon što se pripremi podloga za polaganje pločica na odgovarajući način, treba obaviti detaljna mjerenja prostora i pripremiti plan postavljanja keramičkih pločica u prostoru. Najprije izmjerimo površinu podloge i na taj način dobivamo podatak o potrebnoj količini pločica. Prilikom izračuna količine uvijek uzimamo u obzir barem 10 % viška, jer će prilikom polaganja pločica biti i otpada. Prvi red keramičkih pločica obično počinjemo polagati po sredini prostora. Pritom se koristimo zidarskim konopcem koji je u sredini zategnut, pazeći da bude paralelan s bočnim zidovima. Pločice polažemo uz napeti konopac. Preporučuje se najprije položiti zidne pločice, a zatim podne. Prilikom polaganja podnih pločica slijedite fuge zidnih pločica (ako su podne pločice istih dimenzija kao i zidne), na taj način ćete postići usklađen izgled. Za dobar konačni rezultat preporučujemo polaganje pločica najprije na suho, bez ljepila. Ako ste zadovoljni s konačnim izgledom, možete ih zalijepiti. 

3.3. Rezanje pločica

Pločice režemo posebnim rezačem, kojim zarežete pločicu na predviđenom mjestu. Po rezu zatim prelomite pločicu pomoću kliješta za pločice. Za zarez okruglih otvora u pločicama (za instalacijske cijevi itd.) upotrebljava se okrugli nastavak za stroj za bušenje, odnosno posebne kvačice kojima komadić po komadić napravimo otvor u pločici. 

3.4. Polaganje pločica

Ako ste zadovoljni konačnim izgledom na suho postavljenih pločica, na površinu prostora (poda ili zida) ravnomjerno nanesite ljepilo za keramičke pločice. Ljepilo zatim pročešljajte zubatom gladilicom kako biste na ljepilu stvorili rebrastu površinu. Keramičku pločicu položite na ljepilo i nježno je utisnite u njega, zatim je lagano udarajte gumenim čekićem. Kako biste što preciznije rasporedili pločice, možete upotrijebiti distancere. Odaberite distancer koji odmjerava odmak u širini željene fuge (od 2 mm do 1 cm). Primjenom distancera pobrinut ćete  se za jednak razmak između pojedinačnih pločica. Nakon završetka polaganja morate ostaviti ljepilo da se suši minimalno 12 sati. 

3.5. Fugiranje

Zadnji korak kod polaganja keramičkih pločica je fugiranje. Fugir masu koju smo zamiješali prema uputama proizvođača pomoću pjenaste gume ili gumenog brisača za pod potezima u dijagonalnom smjeru nanosimo tako da zapunimo sve fuge. Površinu pločica u međuvremenu više puta prebrišemo. Pazimo također da fugir masa ravnomjerno zapuni fuge sve do gornjeg ruba keramičkih pločica. Na kraju s keramičkih pločica uklonimo sve ostatke ljepila i fugir mase prije nego što se osuše. To najlakše možemo napraviti vlažnom spužvicom, koju više puta umočimo u čistu vodu. Ako ostanu tvrdokornije mrlje, onda upotrijebimo posebno sredstvo za uklanjanje cementa ili ocat. Kutne, dilatacijske i spojne fuge ne fugiramo fugir masom, već za brtvljenje upotrebljavamo poseban elastični silikon. Prije nanošenja silikona fuge oblijepimo zaštitnom trakom.