Obilazimo Pazin, srce Istre – što ne smijete propustiti u ovom gradu?

^{Tekst: Tanja Prolić}

Pazin je najpoznatiji po dvjema potpuno različitim stvarima, jedna je prirodno, a druga kulturno bogatstvo. Prirodni krajolik ovoga kraja izvanredan je za rekreativne aktivnosti na otvorenom, poput pješačenja, biciklizma, jahanja, slatkovodnog ribolova, dok pazinska jama privlači brojne ljubitelje speleologije. Kanjon Pazinske jame dostupan je posjetiteljima u obliku Poučne pješačke staze, a organiziraju se i speleološke avanture do podzemnog jezera. Grad obiluje kulturnim manifestacijama, od kojih je najpoznatiji Pazinski samanj (sajam), i kulturnim znamenitostima. Predstavljamo vam njih pet koje ne biste trebali propustiti ako odlučite posjetiti ovaj grad.

Beram – lokalitet koji odmotava klupko povijesti 

Beram je selo smješteno na brežuljku uske doline koja od Pazina vodi prema zapadnoj istarskoj obali. No Beram nije samo tipično istarsko naselje na brežuljku, već svojevrsni povijesni muzej i spomenik. Beram ima neprocjenjiv povijesni značaj. Nastao je na mjestu prapovijesne gradine, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi i prapovijesna nekropola u podnožju brežuljka. Kontinuitet života na ovom području postoji još od razdoblja prije Krista. U svom tisućljetnom postojanju Beram je sačuvao tragove o graditeljskom razvoju sve od 8. stoljeća prije Krista do danas.

U srednjem vijeku naselje je bilo opasano zidinama s četverokutnom obrambenom kulom, koje su danas djelomično sačuvane. Uske, duge ulice s nizovima kuća radijalno se šire od središnjeg gradskog trga. Najveličanstveniji povijesni i kulturološki objekti ovog povijesnog lokaliteta su župna crkva sv. Martina i Crkva sv. Marije na Škriljinah.

Crkva sv. Martina predstavlja najznačajniji objekt poluurbane strukture grada i prostorno ga definira. Od nekadašnje istoimene gotičke crkve sačuvano je samo svetište iz 1431. (iza današnjega glavnog oltara, s freskama starijim od onih u crkvi sv. Marije na Škriljinah), presvođeno mrežastim svodom, i istočni zid, dok je brod crkve u 19. stoljeću obnovljen. U tom se svetištu čuva krstionica s glagoljskim natpisom, dok je kameni kasnogotički reljef, ugrađen u zid, s likom sv. Martina i prosjaka izrađen u narodnoj maniri. Zaštićen je kao spomenik kulture.

U drugoj polovici 15. stoljeća neimenovani autor je dočarao lik sveca na konju koji mačem reže dio svog plašta i stavlja ga na rame prosjaka, u kamenom vapnencu, u kosom prirezanom okviru sa stiliziranim vegetabilnim motivima. Prosjak je izrazito malen, velike i oble glave, u desnoj ruci drži štap, a o pojas mu je obješena bačvica. Iako su figure na reljefu prikazane dosta nespretno s netočnim omjerima i kraticama koje su odredile unaprijed zadane dimenzije okvira, reljef ima veliku vrijednost zbog naglašenoga narodnog karaktera istarske plastike.

Hrvatski slikar Celestin Medović zaslužan je za oltarnu sliku na platnu u novom dijelu crkve.

Na svodu i zidovima svetišta sačuvane su zidne slike dvojice majstora iz 15. stoljeća, koji su naslikali prizore sa svecima, anđele svirače i Bogorodicu zaštitnicu.

U sklopu te kulturno-povijesne cjeline nalaze se i rodna kuća Vladimira Gortana i spomenik Vladimiru Gortanu, a osobito je značajan spomenik crkva sv. Marije na Škriljinah na groblju sa zidnim slikama majstora Vincenta iz Kastva.

Crkva sv. Marije na Škriljinah nalazi se na beramskom groblju, 1 km sjeveroistočno od samog sela. U svojoj unutrašnjosti čuva jedno od najvrjednijih ostvarenja istarskog srednjovjekovnog slikarstva.

To je jednobrodna gotička kapela iz 15. stoljeća, sa svetištem zaključenim ravnim zidom i odvojenim od broda trijumfalnim lukom. Ispred zapadnog pročelja sa zvonikom na preslicu u 18. stoljeću je dograđena lopica. 

Kapela je presvođena drvenim kasetiranim, oslikanim tabulatom, a svetište ravnim stropom koji je zamijenio izvorni gotički svod. Zidovi crkve oslikani su ciklusom fresaka s prizorima iz života Marije i Isusa, te prikazima Plesa mrtvaca i Kola sreće u 46 okvira. Slike su rađene po narudžbi beramskog bratstva sv. Marije.

Zidove je oslikao majstor Vincent iz Kastva 1474. godine, potpisan na južnom zidu iznad bočnih vrata i vjerojatno dvojica njegovih suradnika. Kasnogotičke slike djelo su lokalne istarske škole, a osjeća se jak utjecaj južnotirolskog gotičkog slikarstva, sjevernjačkih grafičkih listova i kasnogotičkih tapiserija, kao i lokalne slikarske tradicije (Šareni majstor).

Na zapadnom zidu najveću pažnju posjetitelja privlači Ples mrtvaca. Riječ je o jednom od najstarijih sačuvanih prikaza ove tematike, slike smrti pred kojom smo svi jednaki i od koje nitko ne može pobjeći. Nastala je nakon epidemije bubonske kuge. Uz rasplesane mrtvace, u tihoj povorci, prema otvorenom grobu koračaju papa, kardinal i biskup, kralj i kraljica, debeli krčmar, dijete, prosjak i vojnik kojem ne pomaže ni čvrst oklop te trgovac koji je ne uspijeva podmititi zlatnim dukatima. Sama smrt, svirajući gajde daje ritam rasplesanim kosturima.

Beram je iznimno važan za istarsku i europsku povijest. U istraživanjima koja su 1883. proveli arheolozi C. Marchesettia, K. Mosera i A. Amorosa otkrivena su 172 groba, a pronađeni su i luksuzni predmeti doneseni iz različitih dijelova Apeninskog poluotoka (daunijski krateri, brončane posude, dijelovi brončanih lepeza, stožasti šljem i oružje), koji govore o posebnom statusu Berama i njegovih stanovnika tijekom željeznog doba. Novija arheološka istraživanja, koja su započela 2013. i nastavljena su 2017., 2018. i 2019. godine, pod vodstvom Hrvatskog restauratorskog zavoda i arheologa Josipa Višnjića, donijela su nove spoznaje o prapovijesnom razvoju lokaliteta, kao i o velikom potencijalu za nastavak istraživanja.

Pazinski kaštel s podgrađem – vrijedan primjer fortifikacijske baštine

Zbog svog položaja i arhitektonskog rješenja, pazinski kaštel smatra se jednim od najvrjednijih primjera naše fortifikacijske baštine. Pazinska tvrđava je povijesno, arhitektonski i spomenički najznačajnija srednjovjekovna i ranonovovjekovna feudalna utvrda na području Istre.

Kaštel je vrlo značajan po svojim arhitektonskim odlikama – na njima se mogu iščitati tragovi različitih povijesnih razdoblja, odnosno stilske karakteristike perioda u kojima je građen i nadograđivan.

Najstariji sačuvani pisani trag o postojanju kaštela pod imenom Castrum Pisinum nalazi se u potvrdnoj darovnici Otona II. od 7. lipnja 983. godine. Kaštel je stoljećima bio najjača habsburška utvrda i sjedište uprave nekadašnje Pazinske knežije. Oko Kaštela postupno se širilo predgrađe koje čini jezgru današnjeg Pazina.

Kaštel je vrlo značajan po svojim arhitektonskim obilježjima – na njima se očitavaju tragovi različitih povijesnih razdoblja, odnosno stilske karakteristike razdoblja u kojima je građen i nadograđivan.

Pazinski kaštel imao je i dobar strateški položaj – gotovo u samom središtu istarskog poluotoka, na raskršću brojnih komunikacijskih pravaca koji se kroz doline i zaravni protežu u svim smjerovima. Utvrda je podignuta u jugoistočnom dijelu naselja, iznad dubokog ponora Pazinske jame. Strme padine pružale su prirodnu zaštitu naselju i na ostalim stranama. Stoga se zaključuje da je osim mogućnosti nadzora prometa, zemljopisni položaj osigurao vrlo dobre uvjete prirodne zaštite.

Kaštel u Pazinu je dvokatna i višekrilna utvrda masivnih zidova debljine 1 – 3 metra, s unutarnjim dvorištem te četvrtastom i polukružnom ugaonom kulom. Građena je slojevitim redovima kamena, a krovište je pokriveno crijepom.

Međukatne konstrukcije riješene su kao zidani svodovi i drvene grede. Krilo iznad ponora Pazinske jame obiluje otvorima s gotički profiliranim okvirima. Kaštel je više puta pregrađivan (osobito u 15. i 16. st., kada je u osnovi nastao njegov današnji izgled), pri čemu je ostala očuvana osnovna koncepcija zatvorene fortifikacije oko unutarnjeg dvorišta. Na sjeverozapadnom, sjevernom i istočnom krilu te na polukružnoj kuli, u visini drugog kata, vidljiv je istaknuti dio zidnog plašta građen opekom i oslonjen na profilirane kamene konzole. Između konzola su vertikalni ispusti nekadašnjih mašikula. Pročelja Kaštela karakterizira bogatstvo gotičkih profilacija iz 15. i 16. stoljeća.

Do Drugog svjetskog rata u kaštelu su bili uređeni stanovi za članove veleposjedničke obitelji Montecuccoli. Nakon rata u zgradu su uvedeni muzejski sadržaji, što je zahtijevalo novu prenamjenu u organizaciji unutarnjeg prostora. Danas se u Kaštelu nalaze dva muzeja, Etnografski muzej Istre i Muzej grada Pazina, a dio tog prostora upotrebljava i Državni arhiv u Pazinu.

Podno sjevernih bedema dvorca, u ulici Bune Kmetova, nalazi se izrazito vrijedan niz stambenih zgrada u kasnogotičkom i renesansnom stilu. Riječ je o nekadašnjim kućama službenika Pazinske i Istarske grofovije koji su svoje dužnosti obavljali u samom Kaštelu, pa ih prema tome svakako treba tretirati kao dio cjeline Pazinskog Kaštela.

Danas prepoznatljivi arhitektonski elementi nastali su najvećim dijelom tijekom 16. stoljeća, ali bi se temeljitijom analizom sigurno otkrile i starije strukture s obzirom na raniji nastanak bedema podgrađa. Neki dijelovi objekata doživjeli su razne pregradnje i u kasnijim stoljećima. Posljednjih godina intenzivirani su programi obnove ove povijesno i arhitektonski značajne lokacije pazinske citadele.

Crkva sv. Nikole – reprezentativni zvonik i bogatstvo slika

Crkva sv. Nikole u Pazinu, kolegijatska crkva, spominje se već u 13. stoljeću, davne 1266. godine. Pretpostavlja se da je crkva od same izgradnje bila grobljanskog tipa, a u dokumentima iz 13. stoljeća crkva sv. Nikole spominje se kao središte prepoziture Porečke biskupije, dok je središte župe u to vrijeme bilo u Starom Pazinu. Status prepoziture ukazuje na to da je grad Pazin imao politički i veliki crkveni značaj.

Ova sakralna građevina pregrađena je 1441. godine i dobila je izduženi kasnogotički prezbiterij presvođen zvjezdastim svodom. Svod je 1470. godine oslikao slikar iz kruga Jakoba Suntera (Leonard iz Brixena), prema šablonama Biblie pauperum iz 15. stoljeća. Na svodu je prikazano Stvaranje svijeta, a na začelnom zidu apside veliko Raspeće.

Crkva sv. Nikole je od 1659. do 1764. godine barokizirana dogradnjom kapele i pretvorena u trobrodnu građevinu. Opremljena je kvalitetnim i vrijednim oltarima P. Lazzarinija i A. Michelazzija.

Najstariji sačuvani dijelovi crkvenih orgulja rad su Gaetana Callida (Venecija, 1780.). Zaštićene su kao pokretno kulturno dobro. Autor obnovljenih dijelova instrumenta je Carlo Vegezzi-Bossi (1901.).

Crkvu karakterizira bogat i vrijedan inventar, koji je također zaštićen kao pokretno kulturno dobro.

Ono po čemu se pazinska župna crkva ističe je reprezentativni zvonik, sagrađen početkom 18. stoljeća, točnije 1705. godine, na mjestu nekadašnjeg istaknutog portala kroz koji se ulazilo u prostor današnje župne crkve s pripadajućim grobljem, koje je nekoć bilo ograđeno.

Može se reći da je novi zvonik imao dvojaku komunikacijsku ulogu. Bio je ulaz u prostor groblja i crkve, dok je zvuk zvona pozivao zajednicu na misu, obavještavao o nekom događaju ili upozoravao na neku opasnost.

Zvonik pazinske župne crkve je samostojeći zvonik akvilejskog tipa. Visok je 45 m, četverokutnog je tlocrta, a ukupna površina svih etaža je 57 m². U prizemlju se otvara bačvasto nadsvođenim prolazom, a nakon pete etaže otvara se lođa za zvona s polukružno zaključenim triforama koje se oslanjaju na kamene balustrade.

Međukatna podjela je izvedena od drvenih greda preko kojih je postavljen drveni pod. Između 5. kata i lođe izgrađen je kameni svod. Lođa je zaključena istaknutim kamenim vijencem, iznad kojeg se uzdiže osmerokutni tambur, na koji se nastavlja osmerokutni piramidalni šiljak, s kamenom kuglom i metalnim križem na vrhu.

Planirani završetak višegodišnjeg programa etapne obnove zvonika je do kraja 2023. godine.

U razdoblju od 2011. do 2018. godine pod vodstvom Hrvatskog restauratorskog zavoda proveden je program konzervatorsko-restauratorskih radova na zidnim slikama u svetištu, nastalim u drugoj polovici 15. stoljeća. Freske su ponovno postale dostupne javnosti 2018. godine, odnosno Europske godine kulturne baštine. Ciklus zidnih slika u svetištu župne crkve sv. Nikole svojim opsegom, očuvanošću i slikarskom kvalitetom zauzima značajno mjesto u korpusu gotičkog zidnog slikarstva Istre i podalpskog područja. Na svodu su prikazani Boj anđela i Geneza, dok su na bočnim zidovima vidljivi prizori iz Biblije siromaha (Biblia pauperum).

Franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije –  najstarija knjižnica u Istarskoj županiji

Utemeljen je bulom pape Siksta IV. 1481. godine, na zahtjev kapetana, njegovog pomoćnika, sudaca i svih stanovnika grada Pazina u Istri te na preporuku cara Fridrika III., a gradnja je dovršena tri godine kasnije. Sagrađen je podalje od kaštela i njegovog podgrađa, uz crkvu koja je izvorno bila manja, građena u kasnogotičkom stilu i posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Milosti.

Obuhvaća jednostavne jednokatne prostorije, raspoređene u U-tlocrtu i crkvu posvećenu Pohođenju Blažene Djevice Marije, koja je sakristijom i uskim hodnikom duž južnog pročelja povezana s ostatkom samostana. Njegov inventar zaštićen je kao pokretno kulturno dobro. Cijelo imanje je ograđeno zidom.

Crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije sagrađena je u razdoblju od 1463. – 1477. godine, u kasnogotičkom stilu. Brod crkve odijeljen je trijumfalnim lukom od dubokog poligonalnog svetišta nadsvođenog mrežastim svodom.

Godine 1729. pod rukovodstvom graditelja Sebastijana Prapotnika započela je barokizacija crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije. Tada je crkveni brod produžen za jaram pjevališta, odnosno za širinu zvonika podignutog 1732. godine na mjestu starijeg, manjeg zvonika.

Knjižnica franjevačkog samostana najstarija je sačuvana knjižnica na području Istarske županije. U njoj se nalazi nekoliko inkunabula i mnogo starih knjiga.

Spomen-dom – spomenik najznačajnijem datumu istarske povijesti 20. stoljeća

Godine 1968., povodom proslave 25. obljetnice sjedinjenja Istre s Hrvatskom, donesena je odluka o osnivanju Fonda za izgradnju Spomen-doma. Zamišljen je kao spomenik, u funkciji društvenog i kulturnog središta, u kojem se danas odvijaju brojne i raznolike društveno-političke, kulturne, tehničke i rekreacijske aktivnosti. Gradnja je realizirana od srpnja 1979. do rujna 1981. godine. Odlukom građevinskog odbora u travnju 1983. godine Spomen-dom je predan na upravljanje tadašnjem Centru za kulturu i obrazovanje. U sklopu Centra osnovana je poslovna jedinica Spomen-dom jedinstva i slobode, čija je glavna djelatnost kulturna, obrazovna i izdavačka djelatnost, djelatnost knjižnice i čitaonice te prikazivanje filmova.

Danas u Spomen-domu djeluje i Pučko otvoreno učilište u Pazinu, koje je pravni slijednik nekadašnjeg Centra te vlasnik i upravitelj objekta Spomen-doma, kao i zgrade Narodnog sveučilišta u kojoj djeluje glazbeni odjel osnovne škole. Pored Pučkog učilišta, u zgradi je smještena i Gradska knjižnica, koja od 2008. godine djeluje kao samostalna ustanova.

Ne propustite posjetiti ovaj slikoviti gradić bogate povijesti, u samom srcu Istre. Bit ćete očarani bogatom kulturno-povijesnom baštinom, očuvanom prirodom i brojnim događanjima tijekom cijele godine.