Kompaktno proširenje škole Ksavera Šandora Đalskog | Boševski, Fiolić, Golubić

^{Izbor i tekst: Maroje Mrduljaš}

Iz druge polovice 20. stoljeća, epohe koju je globalno karakterizirala briga države za javnu domenu, naslijedili smo opsežnu infrastrukturu javnih programa: dječjih vrtića, škola, bolnica… Građevine koje su plod toga velikog modernizacijskog procesa danas traže proširenja i prilagodbe suvremenim standardima. Naročito je to slučaj u postsocijalističkim zemljama gdje su nerijetko javni projekti ostajali nedovršeni i čekali neka ekonomski pogodnija vremena. Takav je bio slučaj i s Osnovnom školom Ksavera Šandora Đalskog u kojoj nikada nije izvedena prava sportska dvorana, pa je čitav taj dio grada bio uskraćen za važni javni program.

Na natječaju za proširenje škole iz 2007. godine primarni problem predstavljalo je zadovoljavanje funkcionalnih, higijenskih, sigurnosnih i drugih kriterija unutar krajnje oskudnog raspoloživog prostora. Slobodnog tla za gradnju gotovo da i nije bilo, pa je trebalo naći rješenje koje će optimizirati iskapanja prirodne konfiguracije brijega ispod parka. Projektanti su se odlučili nadovezati na već ustanovljeni tipološki model.

Ulični jednokatni paviljoni stare škole zadržani su u svom izvornom obliku, linearni blok koji ih je povezivao zadržan je kao okosnica prostorne organizacije te je na njega na strani okrenutoj brijegu priključena atrijska struktura s novim edukacijskim sadržajima. Donja etaža te strukture sadrži kabinete i ona je plića, dok je gornja etaža s učionicama u nešto većoj dubini zašla u brijeg.

Stepenasti presjek u dvije terase koje nasjedaju na topografiju optimizirao je iskapanja. Nova dvorana izvedena je na širem dijelu parcele gdje se stari blok lagano odmaknuo od brijega. Taj tlocrtni pomak omogući je da se između starog bloka i dvorane formira novo školsko dvorište s auditorijem.

Gusto tkanje unutarnjih prostora, dvorišta i atrija različitih visina i formata tipološki asocira na „mat-building“ (tepih-zgradu). Socijalni i organizacijski fokus škole prostor je za više namjena (PVN) smješten u jezgri kompleksa, u nastavku ulaznog paviljona.

Lagani lom u uzdužnoj osi izvornog tlocrta škole iskorišten je za izvođenje sinkope u novoj prostornoj kompoziciji. Ta sinkopa postignuta je provođenjem kose linije koja u tlocrtu odstupa od inače ortogonalne geometrije škole. Kosina započinje na ulazom paviljonu uz ulicu, produžuje se kroz prostor više namjena, nastavlja se dvorištu i gotovo dramatično završava u ukopanoj zoni u kojoj je ostavljena vidljiva cezura u novim volumenima. Tom objedinjujućom gestom povezana je geometrija starih uličnih paviljona s geometrijom novoga unutarnjeg dvorišta.

Iz prostora više namjena granaju se horizontalne i vertikalne putanje kretanja kroz zgradu, pri čemu je naročito važan brzi spoj prema novoj knjižnici. Iako je ona smještena u stražnjoj zoni, lako je dostupna svima, uključujući i vanjske korisnike koji ju mogu koristiti bez ometanja sklopova s učionicama. Zenitalno osvjetljenje knjižnica jedini je prostor koji odstupa od racionalističkog jezika i prigušene palete materijala. U njoj su galerija i police za knjige tretirane kao cjeloviti komad namještaja ubačen u prostor dvostruke visine.

U gusto izgrađenom kompleksu ključno je traženje ravnoteže između ponekad proturječnih zahtjeva: osjećaja prostornosti, propuštanja prirodnog svjetla i otvaranja vizura, ali i intimnosti i zaklonjenosti edukacijskih prostora.

Upravo je traženje tog balansa uvjetovalo i oblikovanje ambijenata putem igre s transparentnim i translucentnim plohama. Translucentni kopelit i transparentno staklo ne odgovaraju uvijek i doslovno na interijerske prostore koji se iza njih nalaze. Naime, kopelit je korišten kao obloga ventilirane fasade i na punim zidovima, pa su tako pročelja postala vizualno složenija. Takav oblikovni postupak logičan je odgovor na male formate atrija i dvorišta, jer kopelit doprinosi dojmu lakoće arhitekture, ali i difuzno reflektira dnevno Sunčeva svjetlost i uvodi ga dublje u interijer.

Kompaktno proširenje škole neizbježno je moralo intervenirati u prirodnu topografiju. Ta intervencija kompenzirana je hortikulturnim uređenjem krovova učionica, te izvedbom velikog igrališta na krovu dvorane.

S obje strane škole postavljen je sustav stubišta i novih terasa koji potiče aktivni odnos između ulice, otvorenih prostora škole i perivoja iznad nje. Utoliko se cjelina škole doživljava kao logična ekstenzija urbanih tokova i prirodne topografije.

Kao i izvorni projekt, i opsežno proširenje škole u prostornim je ograničenjima našlo poticaj za tipološki eksperiment. Autori su ostvarili funkcionalno učinkovit, naglašeno intimistički i kompaktni edukacijski ambijent. Ambicije modernizacije 1960-ih upotpunjene su i nadograđene novim sadržajima s puno pažnje posvećene antropološkom doživljaju prostora i prirodno-topografskim i urbanim vrijednostima. 

Galerija: