Velika Gorica nas upoznaje s tradicijom i kulturom Turopolja

^{Tekst: Tanja Prolić}

Velika Gorica se nalazi u Turopolju, prostire se na površini od 328 km2 i obuhvaća Turopoljsku nizinu, dio Posavine i Vukomeričke gorice. Sa 65 000 stanovnika na području grada i naseljem s više od 30 000 stanovnika, Velika Gorica zauzima šesto mjesto u Republici Hrvatskoj.

Povijesno i politički, Velika Gorica se prvi put spominje 1228. godine, kao sjedište župe. Od 13. do 21. stoljeća taj je grad prošao kroz burne povijesne događaje koji su ga činili dijelom različitih država i državnih uređenja. Od turskih invazija, borbi s vlastelinima, pregovora s kraljevima i banovima, do svjetskih i lokalnih ratova. Bogatu povijest toga grada najbolje možete otkriti i osjetiti obilazeći njegove brojne znamenitosti. Mi vam otkrivamo samo neke od njih koje ne biste trebali propustiti ako posjetite taj povijesni grad.

Otkriće rimskoga grada u selu Ščitarjevo 

Selo Ščitarjevo, smješteno na desnoj obali rijeke Save, 8 km sjeverno od Velike Gorice, nalazi se na mjestu nekadašnjeg rimskog grada Andautonije, o čemu svjedoči velik broj pronađenih artefakata. To je mjesto, smješteno unutar područja zagrebačkog areala, na granici posavske i turopoljske ravnice, zahvaljujući svom dobrom geografskom položaju bilo važno administrativno, političko i kulturno središte u antičkom razdoblju. Naime, zemljopisni položaj osiguravao je obrambenu sigurnost gradu ali i dobru komunikaciju s okolinom. Koliko je taj položaj bio povoljan, dokazuje i činjenica da je, osim stalne opasnosti od poplava, taj starorimski grad opstao kroz nekoliko stoljeća postojanja Rimskog Carstva.

Rimski grad Andautonija nastao je uz tadašnji glavni tok rijeke Save, na mjestu gdje je prapovijesni trgovački put, ogranak jantarnog puta, prelazio Savu. Grad Andautonija se nalazio na samoj rimskoj državnoj cesti Siscia – Petovio /Sisak – Ptuj/ i u neposrednoj blizini takozvane savske magistrale, druge rimske državne ceste koja je vodila od Emone (Ljubljana) do Siscije i dalje na istok, dok je Sava omogućavala plovidbu manjim brodovima.

Andautonija je u vrijeme svog postojanja od 1. do 4. st. bila važno uporište jedinstvenog prostora omeđenog Medvednicom na sjeveru, Vukomeričkim goricama na jugu, Stenjevcem na zapadu i rijekom Savom na istoku. Izgradnjom toga grada počinje najranija urbanizacija tog dijela Posavine.

I u ranijim stoljećima na širem području sela Ščitarjevo otkriveni su spomenici koji su ukazivali na postojanje većeg antičkog naselja. Pronađeni su kameni spomenici, arhitektonski elementi, kao i manji arheološki materijal koji je poznat iz starije literature i arhivskih podataka.

Prva arheološka istraživanja proveo je dr. Ivan pl. Bojničić, hrvatski povjesničar i arhivist, početkom 1880-ih i to na području Gradišća, sjeverno od župne crkve sv. Martin. Godine 1962. na Kutelu je prilikom obrade zemlje otkriven dio rimske ranocarske paljevinske nekropole – grobovi s keramičkim i staklenim posudama. Taj nalaz, uz ranija otkrića poput dva kamena sarkofaga u 1928. godini i kamene nadgrobne ploče s natpisom koja je pronađena 1958. godine, osnažio je nagovještaje o postojanju južne andautonijske nekropole.

Antički odjel Arheološkog muzeja u Zagrebu u suradnji s Muzejom Turopolja iz Velike Gorice od 1969. godine provodi sondažna arheološka istraživanja pretpostavljenog arela grada, a od 1981. godine sastavna istraživanja u dvorištu i vrtu župnog ureda, gdje je 1994. godine, povodom 900. obljetnice zagrebačke biskupije otvoren Arheološki park.

Tijekom istraživanja nekadašnje Andautonije otkriveni su brojni arheološki materijali, poput zidne slike (freske), kockica mozaika, mramorne zidne oplate, ukrasa u štukaturi, kao i razni arhitektonski elementi.

Otkrivene su ceste, gradske ulice, sistem kanalizacije koji je pratio smjer gradske prometnice, kao i javne i stambene zgrade. Osim elemenata urbanog života, pronađeni su i dijelovi nekropola na kojima su sahranjivani stanovnici Andautonije.

Groblja i nekropole nastajale su u blizini gradova i naselja. Budući da su se one u rimsko doba u pravilu nalazile uz prometnice i prilaze naseljenim mjestima i gradovima te da je u to vrijeme bila na snazi zakonska zabrana pokapanja unutar gradova, nalazi nekropola nas upućuju na veličinu grada u pojedinim razdobljima.

Od javne arhitekture najpoznatije je gradsko kupalište (terme) s polukružnim bazenom, nizom četverokutnih prostorija, hodnicima, kanalima za dovod vode i sustavom za zagrijavanje prostorija toplim zrakom (hipokaust).

Višedesetljetna arheološka istraživanja pružila su uvid u izgled i organizaciju rimskoga grada.

Crkva sv. Barbare - čuveni ikonografski prikaz sv. Kümmernisse

Gradnja ove crkve započela je 1642. godine, a svoj konačni oblik dobila je početkom 20. stoljeća, točnije 1912. godine, nakon brojnih dogradnji tijekom stoljeća, nadogradnjom pristašeka ispred južnog ulaza.

To je jednobrodna drvena građevina s trostrano završenim svetištem i pravokutnim zvonikom iznad glavnog pročelja. Drvena crkva sv. Barbare nalazi se u zapadnom dijelu naselja Velika Mlaka.

Crkva sv. Barbare reprezentativan je primjer turopoljske narodne graditeljske baštine i najreprezentativnija je drvena kapela, ne samo u Turopolju, već i na području cijele sjeverne Hrvatske.

Unutrašnjost te sakralne građevine u cijelosti je oslikana baroknim vegetabilnim i figurativnim motivima, među kojima se osobito ističe ikonografski prikaz sv. Kümmernisse, jedinstven u cjelokupnoj baštini Hrvatske. Ova je slika rađena prema zagovoru (ex voto) župnika koji je prikazan kako kleči s desne strane.

Prema legendi, Kümmernissa je bila lijepa kći portugalskog kralja koja je molila Isusa da je unakazi, budući da se nije htjela udati za sicilijanskog kralja. Narasla joj je brada, a njezin otac je u ljutnji naredio da je razapnu. Gudač koji joj je svirao dok je bila razapeta redovito se prikazuje s Kümmernissom, a ona mu spušta svoju zlatnu cipelicu. Kada su ga optužili za krađu, Kümmernissa mu je poklonila i drugu zlatnu cipelicu da bi ga oslobodili krivice.

Prikazani su i brojni drugi sveci poput sv. Franja Ksaverski, sv. Agneza, sv. Marija Magdalena, sv. Ivan Nepomuk i drugi.

Ovu nadasve prekrasnu unutrašnjost, punu slikovite živosti, čini čak 150 bogato oslikanih ploča (tabulata) s likovima svetaca, girlandama od plodova voća i vaza s buketima cvijeća.

Kurija Modić-Bedeković - svjedok kulture življenja plemstva u 19. stoljeću

Drveni dvorci središnje Hrvatske izdvajaju se svojim skladom oblika i prirodnim materijalima, zbog čega se dobro uklapaju u prirodni okoliš. Ti su dvorci izgrađeni u 18. i 19. stoljeću i unatoč degradaciji i devastaciji, odoljeli su zubu vremena. Sačuvano ih je 18. Oni danas svjedoče o kulturi življenja plemstva središnje Hrvatske i rijedak su primjer tog oblika stambene drvene arhitekture u Hrvatskoj.

Kurija Modić-Bedeković sagrađena je 1806. godine, o čemu svjedoči uklesani natpis „1806 Junius Fieri Fecit Petrus Modych Assessor″. Kurija je zapravo povijesni hrvatski naziv za dvor domaćeg plemstva i predstavlja primjer autohtone stambene gradnje bogatijih ljudi u Turopolju.

Kurija Modić-Bedeković građena je na tradicionalan način, od drvenih hrastovih planjki iz Turopoljskog luga, na uglovima spajana takozvanim. „hrvatskim vuglom″ što znači da su daske na uglovima usječene jedna u drugu tako da su prostorno istaknutije od zidne plohe. Ono što dvorcu Modić-Bedeković daje posebnu draž i potvrđuje njegovu autohtonost, izvornost, ali i ekološki aspekt u stambenoj gradnji nižeg plemstva Hrvatske u 19. stoljeću je originalno rješenje uvođenja potočnih oblutaka – prirodnog elementa – u životni prostor. Ova građevina vrijedan je primjerak drvene kurije autohtonog karaktera na turopoljskom području.

To je jednokatna kurija pravokutne osnove koja je zaključena visokim četverostrešnim krovištem. Okružena je drvećem, smještena uz cestu koja vodi kroz naselje Donja Lomnica.

Prostornu koncepciju prizemlja čini središnji hodnik sa stubištem koje flankiraju dvije pomoćne prostorije. Na katu su stambene prostorije raspoređene simetrično, tako da su bočno od središnje veće prostorije nalaze četiri manje prostorije. Kurija je u cijelosti sačuvana u izvornom obliku, uključujući drvenu stolariju i izvorni namještaj, što je vrlo značajno s obzirom da je mobilijar sačuvan u vrlo malom broju drvenih dvoraca.

Po riječima sestara Bedeković, u dvoru Modić-Bedeković su se sastajali turopoljski plemići Pogledići, Kuševići, Josipovići, Vranicani iz Zagreba i Vojkovići iz Oroslavja te poznati hrvatski umjetnici, književnici i glazbenici: August Šenoa, Antun Gustav Matoš, Zlatko Baloković…

Muzej Turopolja – mjesto bogate povijesne građe

Muzej Turopolja nalazi se u nekadašnjoj gradskoj vijećnici Plemenite opčine turopoljske, tada zvanoj Turopoljski grad. Grad Turopolj nastao je 1765. godine, kada je Plemenita opčina turopoljska odlučila preseliti svoje sjedište iz Staroga grada Lukavca u Veliku Goricu, koja se razvijala kao trgovačko središte i postala središte Turopolja. Sama zgrada je spomenik kulture i zaštićeno kulturno dobro.

Zgrada je mijenjala svoju namjenu: od 1892. do 1905. je u njoj bila Turopoljska pučka štediona župana Stjepana Josipovića i gostionica Pod Turopoljskim gradom. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, za vrijeme župana Franje pl. Lučića, u Turopoljskom gradu je uređena mala povijesna zbirka, što se smatra početkom stvaranja muzejskog fundusa. Kada je nakon Drugog svjetskog rata ukinuta Plemenita opčina turopoljska, zgrada je izgubila ulogu njenog sjedišta, i s vremenom je nekoliko puta mijenjala svoju namjenu: bila je đački dom, vijećnica Općine Velika Gorica, a u njoj su bili stanovi i uredi.

Od 1960. godine u njoj se nalazi Muzej Turopolja, u kojem se čuva arheološka, etnografska i kulturno-povijesna građa velikogoričkog područja s više od 3500 predmeta.

Muzej Turopolja čuva četiri zbirke: etnografsku (obuhvaća predmete vezane uz narodni život i običaje), kulturno-povijesnu (sastoji se od velikog broja predmeta iz svakodnevnog života, od odjeće i školskog pribora do pribora za jelo. Osim toga, zbirka sadrži brojne zanatske predmete i alate, kao i hladno i vatreno oružje), arheološku (pruža uvid u najraniju povijest Turopolja, predstavljenu nalazima pleistocenske faune, kljovama i zubima vunastog mamuta, uključuje nalaze od kamenog do rimskog doba i od srednjeg do novog vijeka) i likovnu zbirku (zbirka čuva zavidan broj skulptura i reljefa. Većina njih su portreti i prizori iz svakodnevnog života, vezani uz život u prirodi, na selu).

Uz stalni postav izložen na prvom katu, u prizemlju se nalazi galerijski prostor u kojem se održavaju povremene izložbe.

Pučko otvoreno učilište Velika Gorica – domaćin društvenih događanja

Pučko otvoreno učilište osnovano je pod nazivom Narodno sveučilište Općine Velika Gorica 1960. godine. Od svog osnutka mijenjalo je ime pet puta, a 11. studenoga 1999. dobiva naziv Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, koji se zadržao sve do danas.

Na samom početku 60-ih Učilište se sastojalo od knjižnice i kina, a u organizaciji Učilišta održavale su se i kazališne predstave, koncerti i razna prigodna događanja. Posebno mjesto imalo je obrazovanje odraslih, pa su tako u večernjim školama brojni Velikogoričani završili osnovno obrazovanje ili pak stekli stručnu spremu za životno zanimanje.

S vremenom su pojedine aktivnosti izlazile iz sastava Učilišta, a zadržale su se one najvitalnije kulturne djelatnosti i događaji, poput kazališta, galerije, koncerata, izdavaštva, kinematografije, koje su oplemenile grad. Zadržali su se i edukativni programi poput tečajeva stranih jezika i obrazovanja odraslih. 

Pučko otvoreno učilište je danas domaćin gotovo svih manifestacija i društvenih događanja u Velikoj Gorici, od kojih treba istaknuti tradicionalnu manifestaciju Goričke večeri, koju od 1976. godine  svake godine u lipnju organizira Pučko otvoreno učilište Velika Gorica u suradnji s udrugama i ostalim velikogoričkim organizacijama. Goričke večeri čine kulturni programi – koncerti, plesni nastupi, predstave, promocije kulturnih sadržaja, radionice itd.

Ništa manje važan nije Velikogorički brass festival, koji se od 2007. godine održava krajem svibnja – početkom lipnja. Posvećen je limenim puhačkim instrumentima i kao takav jedini je festival te vrste u Republici Hrvatskoj i jedan od rijetkih u Europi.

Nakon opsežne rekonstrukcije zgrada Učilišta danas raspolaže s površinom od 4.642 m₂, velikom suvremenom opremljenom dvoranom, vijećnicom, manjom reprezentativnom konferencijskom dvoranom, 11 učionica te novim uredskim i klupskim prostorom. Prostor dijeli s Knjižnicom Velika Gorica, koja ima 252 m², dok učilište ima površinu od 4388 m². Središnji odjel i uredski prostori Knjižnice nalaze se na zapadnoj strani zgrade, a Dječji odjel na 2. katu. Jedna prostorija je namijenjena Plemenitoj opčini turopoljskoj, koja tamo ima svoj ured.

U donjem dijelu, tj. u podrumu je Club 100, koji je nekada bio u sklopu Narodnog sveučilišta, odnosno POU-a, no sada je to zaseban prostor u najmu u kojem se odvijaju disko program i ugostiteljske djelatnosti.

Najveći prostor zauzima dvorana Gorica, površine 250 m² i visine devet metara. Dvorana ima 300 mjesta za sjedenje – 250 u parteru i 50 na balkonu.

Centar za posjetitelje Velika Gorica – čari Turopolja na jednome mjestu

Polazišna točka za upoznavanje Turopolja je Centar za posjetitelje Velika Gorica, koji se nalazi u samom središtu grada Velike Gorice, u prostorijama Turističke zajednice. U multifunkcionalnoj dvorani interpretativnog centra na jednome mjestu možete doživjeti sve atrakcije i čari Turopolja. Interpretacijska dvorana omogućava organiziranje radionica, tribina, panela i manjih konferencija. Centar za posjetitelje je izgrađen 2017. godine.

Kroz slike, zvukove, mirise, interaktivne igre i druge oblike posjetiteljima se pruža uvid u prirodne, geografske, povijesne i kulturne znamenitosti Turopolja. Centar za posjetitelje turistima i građanima pruža pogled na suvremeni grad Veliku Goricu, koji prihvaća tradicionalne korijene turopoljskog drvenog graditeljstva.

Iza ove suvremene priče o Turopolju stoji dizajnerski rad dizajnerice Nikoline Jelavić Mitrović.

Zgrada Centra za posjetitelje nalazi se unutar kulturno-povijesne cjeline grada Velike Gorice, ali ujedno i unutar pješačke zone grada, kao poveznica između Trga kralja Tomislava i Parka Plemenite opčine turopoljske s Muzejom Turopolja i crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije, kao dva važna elementa u prostoru.

Ova nova zgrada je integrirana u postojeću gradnju i formirani park, tako da svojim oblikom, visinom i dizajnom ne narušava važnost kulturno-povijesnih zgrada, već je podređena postojećim odnosima.

Prema uputama Ministarstva kulture, zgrada Centra svojim tlocrtnim oblikom i položajem prati staru gradnju gospodarskih objekata, s maksimalnim odmakom od postojeće zgrade Muzeja, s kojom čini pješački trg.

Velika Gorica obiluje i raznim drugim znamenitostima, od kojih treba spomenuti i stari grad Lukavec, koji je obavijen intrigantnim pričama o vješticama. Poznata hrvatska spisateljica Marija Jurić-Zagorka velik je dio radnje svog romana „Kći Lotrščaka″ smjestila upravo u stari grad Lukavac, gdje su, prema njenim riječima, vještice često dolazile u pohode. 

Posjetom Velikoj Gorici osjećat ćete se kao da ste zakoračili u povijesni vremeplov – u razdoblje antike i slavnog Rimskog Carstva, sve do modernog doba, koje prije svega poštuje načela i nasljeđe prošlih stoljeća.