Multifunkcionalni kompleks u Novom Zagrebu, buduće žarište urbanog života? | SZA

^{Izbor i tekst: Maroje Mrduljaš}

Dok se brojne zone Zagreba transformiraju i često nekritički zgušnjavaju, otvorena modernistička urbana matrica Novog Zagreba uglavnom je u izvornom obliku, a tek se na pojedinim ključnim lokacijama, mahom u širem području oko danas programski slabo aktivnog Velesajma, grade nove zgrade javne namjene. Međutim projektima najznačajniji je monumentalni Muzej suvremene umjetnosti arhitekta Igora Franića, smješten na središnjoj točki Novoga Zagreba, na križanju Dubrovačke avenije i Ulice Hrvatske bratske zajednice.

Igor Franić 2020. dovršio je svoj drugi veliki projekt u Novom Zagrebu: višenamjenski kompleks SEECEL (Regionalni centar za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe), smješten također uz Dubrovačku aveniju. Na taj način nastavlja se proces aktivacije neizgrađenih zona oko Velesajma koji bi dugoročno mogao dovesti do barem djelomičnog pomicanja žarišta urbanog života iz povijesne jezgre u centralnu zonu Novog Zagreba.

SEECEL je višenamjenski kompleks čiji program uključuje edukacijsko-kongresni centar, hotel i raznolike urede. U novije vrijeme učestalo se višenamjenske zgrade naziva „hibridnima“, često bez pravog temelja. Naime, da bi neka zgrada bila „hibridna“, njena koncepcija treba odstupiti od konvencionalnog zoniranja i ponuditi asemblaž u kojem se elementi programa međusobno isprepleću i potpomažu. U slučaju SEECEL-a, programska složenost projekta bila je polazište za odstupanje od tipoloških konvencija, no glavni je autorov motiv bilo istraživanje autonomne prostorne koncepcije na kontradiktornoj lokaciji oko koje nema nikakvih drugih građevina, iako je riječ o potezu visokoga urbanog značaja.

Zgrada je precizno podijeljena na „stereotomsku“ betonsku bazu, i „tektoničku“ nadstrukturu obloženu u bliješteće aluminijske panele. Sve natkriva i objedinjuje krov koji je samostalni, treći element kompozicije.

Baza udomljuje naglašenije javne programe: razne dvorane za predavanja i druga događanja, ugostiteljske sadržaje te prilaze u gornje etaže.

I baza i nadstruktura sastoje se od samostalnih volumena između kojih slobodno teče međuprostor. Ti volumeni različitih tlocrtnih proporcija i identičnih visina sadrže sve programske elemente, a međuprostor između njih funkcionira kao interijerska urbana mreža koja integrira čitav kompleks. U bazi se taj međuprostor proteže isključivo kroz prizemlje i meandrira između monolitnih volumena koji se međusobno izmiču i u perspektivi stvaraju začudne prizore.

Gledano uzdužno kroz zgradu, volumeni u potezu od istoka s glavnim ulazom prema zapadu s velikom dvoranom postaju sve veći, a prostor sve „gušći“. Pitanje nutrine i vanjštine kompleksa je ambivalentno. I u bazi i u nadstrukturi međuprostor je tretiran kao termički regulirani eksterijer, a interijer, odnosno „zgrada“ ili „grad“ su sami volumeni.

Utoliko su sva pročelja autonomnih volumena tretirana kao homogene cjeline, bez obzira jesu li okrenuti prema nominalnom eksterijeru ili interijeru. Stvoren je monumentalni i razmjerno introvertni ambijent iz kojega se fragmentarno otvaraju pogledi prema vanjskim ambijentima jake avenije s jedne i neizgrađenog okoliša s druge strane, ali i prema nadstrukturi koja lebdi iznad baze.

Nadstruktura s uredima i hotelom također slijedi prostornu koncepciju slobodno razmještenih autonomnih volumena u međuprostoru, s time da se njihovo zgušnjavanje odvija u suprotnom smjeru od onih u bazi.

Krov baze tvori artificijelno tlo za gornju zonu u kojoj je urbana mreža trodimenzionalna, jer su volumeni povezani lebdećim mostovima na svakoj etaži. Atmosfera je nešto drugačija i otvorenija nego u stamenom prizemlju. Krov je translucentan, a uglovi volumena rastvoreni su kako bi se ostvarila interakcija između uredskih prostora.

Zgrada SEECEL-a vrijedan je eksperiment s autonomijom arhitektonske forme koji je odlučno odstupio od tipoloških konvencija. Kompozitni program iskorišten je kao povod za formiranje složenoga urbanog kompleksa koji stvara svoj vlastiti svijet. S obzirom na to da SEECEL kao institucija nije zaživio i da zgrada nije useljena, bit će zanimljivo vidjeti u kojoj je mjeri takva koncepcija sposobna prihvatiti programske promjene i procese za koje nije doslovno projektirana. Već i njegovo parcijalno aktiviranje moglo bi unijeti novu energiju u nedovršeni Novi Zagreb, pri čemu i plan upravljanja tim velikim prostorom predstavlja zanimljiv projektni izazov.

Galerija: