Za područje

    Grad Varaždin: povijesni i arhitektonski dragulj na Dravi

    Članak je pregledalo čak 4423+ korisnika
    Kada u gradovima obilazimo graditeljska djela, divimo se ne samo njihovoj arhitekturi i estetici eksterijera i interijera, već i pričama koje nam ona detaljno pripovijedaju. To su nadasve zanimljive, a ponekad čak i intrigantne priče iz prošlosti, svjedočanstva o različitim povijesnim epohama koja nas vraćaju u vrijeme kada su zdanja građena i doživljavala svoju najveću slavu. Jedan takav grad u kojemu je povijest ispisala neka od najslavnijih poglavlja kojima svjedoči fascinantna arhitektura je Varaždin – barokni dragulj kontinentalne Hrvatske. Grad Varaždin smješten je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj uz rijeku Dravu, u plodnoj aluvijalnoj ravnici koja se spušta prema Dravi u smjeru jugozapad-sjeveroistok. Krase ga mnoge povijesne zgrade, fascinantna graditeljska djela koja su opstala kroz stoljeća i pomažu nam da se bolje upoznamo s poviješću naše zemlje.

    Tekst: Tanja Prolić

    Varaždinsko kazalište – monumentalno zdanje u neorenesansnom stilu

    Svojim smještajem, veličinom i stilskim obilježjima Varaždinsko kazalište je sigurno najvrednija povijesna zgrada u Varaždinu. Ovo zdanje u neorenesansnom stilu je najvažnije graditeljsko djelo varaždinskog historicizma druge polovice 19. stoljeća. Zgradu Varaždinskog kazališta projektirao je njemački arhitekt Hermann Helmer, koji se specijalizirao za gradnju kazališta i koncertnih dvorana i tako projektirao velik broj kazališnih zgrada, u koje je implementirao oblike historicizma, oponašajući renesansne, barokne i rokoko građevine. Zgrada Varaždinskog kazališta je sagrađena 1873. godine u stilu neorenesanse na prostoru nekadašnjeg južnog varoškog grabišta na istočnom dijelu Kapucinskog trga. Zgradu je pod nadzorom Helmera i u skladu s njegovim nacrtima gradio najplodniji zagrebački graditelj druge polovice 19. stoljeća Janko Jambrišak, u suradnji s varaždinskim obrtnicima. O tome svjedoči i spomen-ploča na zidu glavnog stubišta u koju je uklesan natpis: „Obćina slobodnog i kraljevskog grada Varaždina sazda godine 1873. Arhitekt Hermann Helmer iz Beča, graditelj J. J. Jambreščak iz Zagreba”.

    Varaždinsko kazalište
    Varaždinsko kazalište, izvor: https://varazdin.hr/ 

    Prije izgradnje kazališta u Varaždinu kazališne predstave su se održavale na različitim mjestima i o tome gotovo da nema pisanih svjedočanstava. U 17. stoljeću, u doba baroka, predstave su se održavale u zgradi varaždinske isusovačke gimnazije. U drugoj polovici 18. stoljeća predstave su se odvijale u obnovljenoj zgradi nekadašnje kapele Njemačke kongregacije u Varaždinu. Sa sve većom popularnošću kazališnih predstava javila se i želja za izgradnjom namjenske zgrade za potrebe održavanja kazališnih predstava. Ideju o izgradnji prve kazališne zgrade ozbiljno je shvatio grof Franjo Patačić, objavivši svoju namjeru da na prostoru nasuprot palači Sermage podigne zgradu za potrebe kazališnih predstava. Godine 1768. je u te svrhe kupio dva zemljišta na sjevernoj strani trga. Nažalost, svoju zamisao nije proveo do kraja jer je zbog raskošnog načina života koji je vodio uskoro ponestalo novca za građevinske radove.

    U 19. su se stoljeću kazališne predstave odigravale u redutnoj dvorani koja se nalazila u zapadnom dijelu nekadašnje palače grofova Batthiany na glavnom varaždinskom trgu, budući da Varaždin sve do 1873. godine nije imao kazališnu zgradu. Zbog sve češćih kazališnih predstava u redutnoj dvorani, stanovnici Varaždina su je uskoro prozvali kazalištem.

    Zgrada današnjeg narodnog kazališta u Varaždinu sagrađena je na prostoru nekadašnjeg južnoga varoškog grabišta. O njezinoj arhitekturi i uređenju u tadašnje vrijeme puno se može saznati zahvaljujući novinskim člancima koji su detaljno propratili otvaranje kazališta. U tome se ističe tekst objavljen u varaždinskim novinama „Pučki prijatelj”, koji je izašao mjesec dana prije otvaranja kazališta i detaljno opisuje njegovu arhitekturu. U članku se navodi da se u parteru postavljaju zatvorene stolice preobučene crvenom kožom, da je u gledalištu svod raskošno pozlaćen, s osnovnim bojama: crvenom, bijelom i plavom, da su lože poluotvorene i obložene crvenom svilom, a njihovi okrajci tapetirani crvenom kožom. Prednji krajevi loža su bijeli, ali izdašno pozlaćeni. Iz članka se također može saznati da će kazalište imati 34 lože, da se pred gledalištem na prvom katu nalazi očaravajući foaje, do kojeg se dolazi kroz glavni ulaz, odnosno širokim dvorednim mramornim stubištem. Ovaj foaje će zimi biti zatvoren, a ljeti otvoren s velikim balkonom koji gleda na Šetališnu ulicu. U prizemlje su smještena skladišta za dekoracije, dok su na prvom polukatu planirane garderobe za glumce. Prizemlje ispred gledališta zauzimaju velike prostorije kavane, gostionice i kuhinje. Prvu stranu kazališne zgrade prema Kapucinskom trgu u prvom i drugom katu zauzima velika plesna dvorana, koja je raskošno ukrašena. Do nje, s lijeve strane na prvom katu nalaze se velike prostorije »Kasina«, a na drugom katu tri lijepe velike galerije. Do njih su stanovi ravnatelja kazališta i kućnog nadglednika i jedan privatni stan.

    Polovicom 50-ih godina 20. stoljeća izvršene su izvjesne nadogradnje i intervencije na pročeljima, zahvaljujući kojima je zgrada kazališta dobila potpuno nov, današnji izgled. Projekt ove nadogradnje djelo je istaknutog hrvatskog arhitekta Aleksandra Freudenreicha. Projektom nadogradnje je uvelike izmijenjena istočna fasada, dok su volumen i plašt središnjeg dijela kazališne zgrade ostali nepromijenjeni. Na bočnim stranama podignuto je za jedan kat, s nizom kružnih prozora na sjeveru i jugu. Zazidana su tri lučna svedena ulaza u prizemlju, a otvorena su dva nova. U prizemlju su otvorena i tri prozora, dok su nekadašnje niše s kipovima na prvom katu proviđene velikim prozorima kojima su dodana još dva nova.

    Gradska vijećnica – od kamene kuće do barokne palače

    U 16. stoljeću došlo je do promjene urbanističkog uređenja Varaždina. Nekadašnji centar – Franjevački trg sa župnom crkvom sv. Nikole u neposrednoj blizini – zamijenjen je novim, današnjim Trgom kralja Tomislava. Dok je središte grada nekada određivao smještaj crkve, promjenom je orijentir postala Gradska vijećnica. U tom razdoblju vijećnica je bila kamena kuća koju je Varaždinu 1523. godine upravo za tu namjenu darovao grof Juraj Brandenburški. Budući da takva gotička Vijećnica nije odgovarala svojoj funkciji jer je bila premalena, na zahtjev građana 1587. godine započeta je obnova. Obnovu Vijećnice vodio je gradski sudac i prisjednik Juraj Fleischmann. Samo godinu dana kasnije on umire, pa radove nastavlja graditelj Ivan Komerse, koji je ujedno bio i prisjednik.

    Gradska vijećnica
    Gradska vijećnica, izvor: https://varazdin.hr/ 

    Prvobitni tlocrt, koji je uključivao po dvije prostorije u prizemlju i na katu, nije izmijenjen tijekom obnove. Dalju obnovu Vijećnice je zbog tragične smrti Ivana Komersea, koji je stradao od posljedica požara, nastavio Ivan Michael Tachner. Na obnovi je radio sve do svoje smrti, kada je radove od njega 1793. godine preuzeo i dovršio Franjo Lossert. Osim što je priveo kraju obnovu Vijećnice, Lossert je također dovršio radove na obnovi tornja. Sačuvani su planovi iz 1790. godine koji prikazuju tri različita nacrta tornja, od kojih je onaj u sredini najsličniji današnjem.

    Pri obnovi vijećnice akcent je stavljen na uređenje pročelja, koje je prije imalo gotičke i renesansne otvore, a nakon obnove je poprimilo izgled reprezentativne palače. Novo pročelje je u prizemlju ukrašeno stiliziranom rustikom, a prvi kat i toranj plošnim pilastrima. Prvi kat raščlanjuje pet prozorskih osi, a prizemlje četiri. Središnju os pročelja čini portal na koji se nastavlja balkon na prvom katu. Na temelju dekorativnih elemenata pročelja, nadstrešnica, plošnih pilastara, lambrekena i zvončića, koji imaju obilježja arhitekture šezdesetih i sedamdesetih godina 18. stoljeća, zaključuje se da je pročelje građeno prema ranijim Erberovim planovima.
    Ostale klesarske radove na Vijećnici izveo je poznati varaždinski klesar Leopold Wieter. Izradio je okvire prozora i vrata, portal s kaneliranim dorskim stupovima, kameni balkon iznad njega te atiku i klesani grb grada Varaždina.

    Nadogradnja Vijećnice nastavljena je i u 19. stoljeću – prvotna kuća Jurja Brandenburškog činila je središnji dio današnjeg zdanja, dok je s istočne strane pripojena zgrada u Kukuljevićevoj ulici, a sa suprotne strane spojena je visokim zidom sa susjednom kućom pećara Robasa 1833. godine. Te je objekte spojio graditelj Franjo Arnold, čime je Vijećnica dobila zapadno krilo.

    Iako izvorna zgrada potječe iz 16. stoljeća, ona nije renesansna jer ne postoji simetričan i arhitektonski koherentan prostor, karakterističan za to vrijeme. Petar Puhmajer Gradsku vijećnicu svrstava među barokne varaždinske palače upravo zbog njezina reprezentativnog pročelja koje dijeli karakteristike s profanim primjerima barokne arhitekture.

    Stari grad – od gotičke utvrde do renesansne tvrđave

    Varaždinska feudalna utvrda, od davnina zvana Stari grad, je najznačajnija povijesna građevina u Varaždinu. Potječe iz srednjeg vijeka i bila je središte plemićkog posjeda. Građena je s prekidima, od 14. do 19. stoljeća, a njezina središnja gotička kula smatra se jednom od najljepših svjetskih srednjovjekovnih građevina sjeverne Hrvatske.

    Na mjestu Staroga grada se prvobitno nalazila kamena kuća varaždinskog župana Beleca, koji se prvi put spominje u pisanoj ispravi u kojoj se istodobno po prvi put spominje i sam grad Varaždin. Riječ je o ispravi iz 1181. godine u kojoj Kralj Bela III. presuđuje u sporu između grada Varaždina i zagrebačkog kaptola o posjedu Varaždinske Toplice.

    Stari grad
    Stari grad, izvor: https://varazdin.hr/ 

    Nakon provale Tatara u Hrvatsku i stradavanja grada Varaždina 1242. godine je na tome mjestu za vrijeme vladavine kralja Bele IV. sagrađena kraljevska utvrda. Tijekom svoje prošlosti bila je u vlasništvu mnogih značajnih plemićkih obitelji, poput grofova Celjskih, Ivana Ungnada, Jurja Brandenburga te hrvatskog bana Tome Erdödyja i njegovih nasljednika.

    Grofu Hermanu Celjskom je ovu zgradu 1397. godine darovao Kralj Žigmund Luksemburški. Smatra se da su upravo Celjski grofovi sagradili središnju, visoku, četvrtastu kamenu kulu, koja je bila temelj kasnijeg čitavog feudalnog kompleksa. Spomenuta kula, zajedno s manjim kulama, zatvarala je unutarnje dvorište. Prema Celjskoj kronici, koja opisuje napad Ivana Hunjadyja na Varaždin 1446. godine, cijeli je sustav bio opkoljen palisadama.

    Na sjevernom pročelju središnje gotičke kule vidljiv je monumentalni portal s visokim šiljastim lukom i utorima prijašnje pomične rešetke. U prizemlju kule sačuvane su kamene sedilije i vješto klesani baldahin s motivima trolista, ribljeg mjehura i ruže. Nasuprot toj kuli uočljivi se dijelovi druge srednjovjekovne kule na kojoj se lako raspoznaju gotički oblici. Nakon smrti Ulrika Celjskog vlasništvo nad Starim gradom se nastavilo mijenjati i te je Stari grad bio u posjedu velikog broja ljudi.

    Zbog čestih prijetnji Osmanlija austrijskim zemljama, 1553. godine osnovana je Vojna krajina sa sjedištem u Grazu. Grad Varaždin postaje obrambena baza Slavonske granice, a varaždinska utvrda postaje njezino glavno uporište. Vlasnik Staroga grada Ivan Ungnad postao je general krajine. Ungnad je u Varaždin pozvao glavnog projektanta graničnih utvrda, talijanskog graditelja Domenica dell Aglia, kako bi pregradio varaždinsku feudalnu utvrdu. Talijanski graditelj je uz pomoć svog brata i drugih graditelja pregradio nekadašnju gotičku utvrdu u renesansnu utvrdu okruženu vodom.

    Obnova je dovršena krajem 60-ih godina 16. stoljeća, a njome je dotadašnja srednjovjekovna utvrda pretvorena u moderni Wasserburg, opremljen za napade teškim vatrenim oružjem. Središnja kula povezana je novooblikovanim kružnim obrambenim kulama, povezanima stambenim krilima, čime su nastala dva unutarnja dvorišta. Prvo unutarnje dvorište otvoreno je s juga monumentalnim lukovima u prizemlju i na katovima. Drugo unutarnje dvorište krasi dugi elegantni hodnik na prvom katu i predstavlja reprezentativni dio Staroga grada. Otvoren je prema jugu nizom lukova na toskanskim stupovima. Hodnik je dizajniran u stilu talijanske renesanse.

    Oko tvrđave su iskopane dvije duboke jame i podignuti su visoki zemljani nasipi s bastionima, a u njih je dovedena voda jednim rukavcem Drave. Tijekom renesansne obnove na zapadnom rubu posjeda utvrde izgrađena je i kula stražarnica s pokretnim mostom prema zemljištu kraljevskog i slobodnoga grada Varaždina.

    Još u srednjem vijeku je Ulrik Celjski sagradio žitnicu u vanjskom dvorištu Staroga grada, koja je tijekom 16. stoljeća, u vrijeme obrane od Turaka, preuzela drugu ulogu – bila je glavna oružarnica Slavonske krajine.

    Danas se u prostorima Staroga grada nalazi najstariji, Kulturno-povijesni odjel muzeja, izložen u stilski uređenim sobama, zatim zbirke cehovskih predmeta, namještaja, povijesnih portreta, oružja, slika, satova, porculana i stakla čija je vrijednost od neprocjenjivog značenja i svjedoče o različitim povijesnim epohama Staroga grada.

    Svaka od opisanih zgrada predstavlja jedinstven povijesni i arhitektonski dragulj koji vrijedi posjetiti. Varaždinsko kazalište je raskošna građevina koja je pridonijela kulturnom razvoju ovoga grada, Gradska vijećnica, koja je izvorno bila kamena kuća i prošla dug put transformacije u raskošnu palaču i Stari grad, koji je predstavljao stožer obrane Slavonske granice. Sva ta zdanja su spomenici hrvatske graditeljske baštine i uljepšavaju arhitekturu Varaždina – maloga grada velike ljepote!

    4423
    Autor: eMajstor.hr

    Da li Vam je članak bio koristan?


    Ideje za uredan dom

    Magazin sa svježim idejama i savjetima naših autora za uređenje doma.