Četiri kuće za četiri brata na Jadranu

^{Izbor i tekst: Maroje Mrduljaš}

Industrija turizma inverzija je uobičajenoga prostornog odnosa proizvoda i potrošača. Dok u većini ekonomskih grana fizički proizvod putuje potrošaču, u industriji turizma potrošač putuje prema proizvodu. Štoviše, prostor je ključan resurs turističke industrije i on nije beskonačan. Na hrvatskom Jadranu, ali i drugdje već desetljećima svjedočimo zabrinjavajućem rastu apartmanskih konurbacija koje podrivaju bazu turističke ekonomije.

Prema tim distopijskim, a ipak razmjerno uspješnim ambijentima imamo podijeljene stavove. S jedne strane, radi se o razumljivom nastojanju lokalnog stanovništva da ugrabi svoj dio turističkog kolača u uvjetima kada je većina drugih oblika ekonomije propala. S druge strane, te „proizvode“ karakteriziraju pretjerana gustoća izgrađenosti, izostanak javnog prostora te mahom primitivni graditeljski jezik, pa se i čudimo kako oni uopće pronalaze svoje potrošače.

Letilović i Pedišić su projekt apartmanskog kompleksa razvili oko nekih od središnjih pitanja turizma, a to su odnos domaćina i gosta te dijeljenje prostornih resursa.

U monofunkcionalnim apartmanskim naseljima to su naročito osjetljive teme, jer su te konurbacije veći dio godine gotovo prazne. Autori su prihvatili činjenicu da javnog prostora u apartmanskom naselju nema i da se niti u budućnosti situacija vjerojatno neće promijeniti. U takvim okolnostima, preostaje scenarij prema kojem se neki oblik socijalizacije može odvijati unutar samoga apartmanskog kompleksa. Drugim riječima, nedostaci urbanizma kompenziraju se arhitekturom.

Letilović i Pedišić su tako osmislili kompaktnu hibridnu tipologiju u kojoj se apartmani za povremeni boravak turista spajaju s obiteljskim stanovanjem za domaćine, pa se zajednički sadržaji dijele i postaju mjesto socijalnih interakcija.

Tema produktivnog suživota i kompaktnog dijeljenje resursa prevedena je u prostorni koncept koji se bazira u inteligentnom vertikalnom zoniranju programa. U tamno-smeđim bazama zgrada smješteni su dvostrano orijentirani apartmani koji gostima jamče autonomiju: svaki ima vlastiti ulaz i neposredni dodir s tlom.

Bijela super-struktura, koja lebdi nad bazom, sadrži obiteljsku kuću domaćina, dok su u odvojenom stražnjem bloku smješteni dodatni apartmani. Nadgrađe se sastoji od bijelih kubičnih volumena s kosim krovovima i kliznim griljama koje zaštićuju duboke lođe.

Ključno mjesto prostornog scenarija jest među-etaža između ta dva inače razdvojena svijeta: „piano nobile“ s tipičnim turističkim mikro-pejzažem. Piano nobile izdignut je iznad entropijskog okoliša i sadrži bazen, sunčalište s drvenom palubom, ljetnu kuhinju i bar.

Taj hedonistički ambijent omogućava i domaćima i gostima da, teoretski, niti ne napuštaju zgradu. No- piano nobile je mjesto susreta došljaka i stalnih žitelja Dikla, njega mogu posjetiti i stari ili novi prijatelji, i on može funkcionirati poput tradicionalnih mediteranskih „dvorova“, zaklonjenih i intimnih dvorišta koja su posrednici između privatne i javne sfere.

Domaćini imaju i zaseban javni prostor: natkrivenu krovnu terasu s koje se otvaraju i najbolji pogledi. Izvan turističke sezone, prostori namijenjeni za turiste mogu se integrirati u živote domaćina. Sve četiri zgrade slijede isti koncept, no uz mutacije koje doprinose raznolikosti kompleksa.

Letilović i Pedišić realizirali su kompleks koji stvara vlastiti mikro-urbanitet i specifični socijalni svijet. Programski elastični sustav ne nudi samo i formalno novu i uvjerljivu interpretaciju apartmanske tipologije, nego i novu viziju turističke svakodnevice. Prihvaćanje apartmanizacije i visoke gustoće izgrađenosti ne mora uvijek dovesti do distopijskih urbanih situacija. Projekt Letilović i Pedišića pokazao je da je moguća inteligentna „alternativna apartmanizacija“ utemeljena u ravnopravnoj empatiji prema domaćinima i gostima.

Galerija: