Kameni svjedoci pod suncem Brela

_{Tekst: Gabriela Sliško}

Srce Brela: tri života crkve sv. Stjepana

Okružena visokim, ponosnim stablima smjestila se Župna crkva sv. Stjepana Prvomučenika. Njena današnja pojava, moćna i skladna, zapravo je treći život ovog svetišta na istom mjestu, što je čini živim svjedokom povijesnih mijena. O prvoj crkvi, onoj iz predturskog doba, znamo tek da je postojala, no njezin je izgled zauvijek izgubljen u vremenu. Na njezinim temeljima je 1705. godine niknula nova, barokna crkva, da bi se na kraju, potaknuti rastom zajednice, Breljani 1887. godine upustili u gradnju današnje, treće crkve. Posvećena deset godina kasnije, ona utjelovljuje duh svoga vremena: lijepi glavni oltar od kararskog mramora odaje dojam elegancije, dok se u koru kriju dvije zagonetne barokne slike. Posebno se ističe oltarna pala rad slikara Antonija Zuccara, a cijelu priču zaokružuje visoki kameni zvonik, prigrađen pročelju tek nakon Drugog svjetskog rata, 1966. godine. Arhitektonski, građena je u neoromaničkom stilu, popularnom u Dalmaciji krajem 19. stoljeća, što joj daje dojam monumentalne čvrstoće i reda. Kao živo srce mjesta, ona je središte proslave blagdana sv. Stjepana i Dana Općine Brela svakog 3. kolovoza, kada se cijela zajednica okuplja oko svog nebeskog zaštitnika.

Spomenik pobjedi i tragediji: crkva Gospe od Karmela

Iznad Solina, među borovima, stoji crkva koja priča jednu od najdramatičnijih priča Makarske rivijere - Crkva Gospe od Karmela. Sagrađena 1715. godine od strane makarskog biskupa Nikole Bijankovića, ona nije samo svetište, već i vječni spomenik na čudesnu obranu Sinja od Turaka. Stoga je i posvećena Gospi od Slavodobića, a njeno srce čini upravo dragocjena ikona Bogorodice s Djetetom iz 16. stoljeća, remek-djelo slikara Donata Bizamana. Vrijednost ikone leži u njezinoj pripadnosti italo-kretskoj slikarskoj školi, koja na jedinstven način spaja strogu bizantsku ikonografiju s profinjenim renesansnim utjecajima, čineći je pravim umjetničkim raritetom. 

No, priča ove crkve neodvojiva je od gradnje njezina zvonika, započete 1833. godine, i tragične sudbine obitelji graditelja Bertapelle i Štambuk. Nakon što su dovršili prvi kat zvonika, majstori su se svojom gajetom vraćali kući u Vrbosku. Unatoč lošem vremenu, pretovarena lađa je isplovila i samo dvije milje od obale, prekrili su je valovi i u trenu je potonula. Spasila su se samo dvojica, dok su protomajstor Pavao Bertapelle, njegov stric Antun i trinaestogodišnji klesarski pomoćnik, mali Jure Štambuk, zauvijek ostali u morskim dubinama. Svojom elegantnom ložom na vrhu, koja podsjeća na onu dominikanske crkve u Starome Gradu, zvonik tako stoji kao nijemi, ali rječiti spomenik njihovoj vještini, ali i opasnostima koje je nosio život pomoraca i graditelja na ovoj obali.

Tvrđava obiteljskog života: sklop kuća Bekavci-Ivandići

U zaseoku Donji Kričak nalazi se arhitektonska ostavština koji nas vraća u vrijeme kada je život u Dalmaciji bio organiziran oko obiteljske zajednice i samoodrživosti. Riječ je o stambeno-gospodarskom sklopu Bekavci-Ivandići, relativno dobro očuvanoj cjelini koju su u 19. stoljeću podigla tri brata. Ovo nije samo kuća, već prava mala utvrda obiteljskog života, s kućama okupljenim oko zatvorenog dvorišta. Njegov najslikovitiji dio je trijem s nizom spljoštenih lukova na zidanim stupovima, iz kojeg se ulazilo u konobe. U dvorištu, koje je služilo kao središte svih aktivnosti, nalazili su se mlin za masline, turanj za pravljenje vina i gustirna (cisterna) s dvije bunarske krune.

Sve su kuće prekrivene teškom kamenom pločom, što cijelom sklopu daje dojam neprobojnosti i trajnosti. Ovaj sklop je materijalizirani prikaz nekadašnje dalmatinske zadruge – proširene obiteljske zajednice u kojoj je svaki arhitektonski element imao svoju točno definiranu svrhu u ciklusu proizvodnje i preživljavanja. Danas posjetitelju nudi rijedak i autentičan uvid u organizaciju prostora i života koji je nestao s dolaskom modernog turizma.

Inženjerski trijumf u kršu: Napoleonova ili Francuska cesta

Da biste doživjeli najimpresivniji inženjerski pothvat breljanskog kraja, morate se popeti visoko u strmine Biokova. Tamo se nalazi Francuska cesta, izgrađena za vrijeme kratke Napoleonove vladavine (1810.-1811.), remek-djelo arhitekta Frane Zavorea. Položena na strmini planine, ova cesta predstavlja trijumf tadašnje cestogradnje. Njen uspon nikada ne prelazi 6 %, što ju je trebalo učiniti ugodnom za vožnju zaprežnim kolima. Trebala je spojiti primorje sa zaleđem, no povlačenjem Francuza nikada nije dovršena. Upravo je ta nedovršenost njezina najveća vrijednost danas, jer se na njoj, kao u muzeju na otvorenom, mogu jasno vidjeti sve faze gradnje – od trasiranja do slaganja suhozida. Vještina graditelja najočitija je u masivnim potpornim suhozidima, precizno građenim bez ikakvog veziva, koji su i nakon dva stoljeća erozije i zapuštenosti zadržali svoju statičku funkciju. Iako je služila tek kao vizija, a ne kao funkcionalna prometnica, ona ostaje najmonumentalniji trag kratkotrajne, ali duboko transformativne francuske uprave u Dalmaciji.

Vrijednost ove baštine prepoznata je i danas, što potvrđuju inicijative poput radionica obnove suhozidne gradnje koje se organiziraju na samoj trasi, prenoseći drevno umijeće slaganja kamena na nove generacije.

Moderna ikona u borovini: revolucija hotela Maestral

Dok crkve i kamene kuće govore o vjekovnoj povijesti Brela, jedna građevina priča priču o budućnosti koja je ovdje stigla 1960-ih – Hotel Maestral. Ovo nije samo hotel, ovo je manifest i, kako kritika smatra, "zvjezdani trenutak hrvatske arhitekture". Njegov nastanak bio je dio vizionarske urbanističke studije koju su izradili arhitekti Ante Rožić, Julije De Luca i Matija Salaj. Oni su se, u ključnom trenutku, izborili da Jadranska magistrala ne prođe uz samu obalu, čime su zauvijek sačuvali intimnost breljanskih plaža. Sagrađen 1965. godine, Maestral je postao prvi i najvažniji objekt turističkog kompleksa, a njegova arhitektura je bila revolucionarna. To je jednostavna, izdužena građevina sa samo dva kata koja jedva izviruje iz guste borovine, dopuštajući da se kolorit i svjetlost mediteranskog pejzaža preliju u interijer, koji je maestralno osmislio još jedan velikan hrvatske moderne, Bernardo Bernardi. Njegova niska, paviljonska struktura i korištenje prirodnih materijala predstavljaju vrhunac organske arhitekture, filozofije koja teži potpunom stapanju građevine s krajolikom, a ne dominaciji nad njim. U usporedbi s kasnijim, monumentalnijim i brutalističkim realizacijama, Maestral ostaje spomenik optimističnom, humanističkom modernizmu koji je turizam vidio kao priliku za stvaranje sklada, a ne za osvajanje prostora.

I tako, šetajući se od jedne do druge plaže obalom Brela, čudit ćete se ljepoti prirode dok vas prati zvuk cvrčaka. Možda čak naletite i na slatke vjeverice koje sretno skakuću s drveta na drvo. Međutim, sljedeći put savjetujemo da se popnete i malo iznad obale, jer tamo vas čeka dodatna doza divljenja - ona stvorena ljudskom rukom.