Zvučna izolacija

Zvuk se okolinom u kojoj živimo prenosi na dva načina, zrakom i kroz materijale koji nas okružuju. Zrak prenosi zvukove govora, raznih naprava, cesta itd. Zvuk također putuje kroz konstrukciju našeg objekta, npr. zvukovi hodanja, micanja predmeta i sl. Što je masa konstrukcije objekta veća, npr. zidova, zvuk će se bolje odbijati, ukratko, prijenos zvuka kroz zid je slabiji. Prohodnost zvuka kroz konstrukciju može se ublažiti već debljinom same konstrukcije, dok se dodatno smanjivanje zvukova rješava zvučnom izolacijom.

Problem prijenosa zvuka najneugodniji je kod višestambenih objekata. U tom slučaju, zidovi koji graniče sa susjednim stanovima kao i međuetažna konstrukcija, moraju biti dobro izolirani. Prije svega, općenito je bitna pravilno izvedena izolacija međuetažne ploče. Način efikasne izolacije međuetažne ploče je uporaba plivajućeg poda, što znači da se na betonsku konstrukciju najprije postavi zvučna izolacija. Iznad nje postavlja se estrih i finalni sloj. Uobičajeni materijal koji se koristi kod izrade tvrdih izolacija je stirodur ili stiropor.

Debljina zvučne izolacije najčešće se kreće između 4 i 5 cm, a u slučaju podnog grijanja, još je deblja, oko 7 cm. Kroz izolaciju ulijemo estrih ili ga upotrijebimo suhog. Također, važno je da uz plivajući pod postavimo i dilatacijsku traku kako zvuk s poda ne bi prelazio na zidove. Ako želimo dodatno izolirati već postojeći strop, izolaciju postavljamo pod nosivu konstrukciju.

Zvuk se često prenosi i kroz pokućstvo. Vrata koja su dodatno brtvljena i izrađena od masivnog drveta slabije provode zvuk. Buku koja u unutrašnjost objekta prodire kroz prozore možemo ublažiti dodatno izoliranim prozorima (višeslojnim, plinski izoliranim).

Jačinu zvukova koji nas ometaju u stanu ili kući možemo prigušiti oblaganjem unutarnjih površina, zidova i stropova apsorpcijskim slojem. Zvuk najviše apsorbiraju mekani materijali, kao što su tkanine, tepisi i gume.

Izolacija poda ili stropa